Natječete se u kategoriji S9 u kojoj su hendikepi plivača vrlo različiti. Laički pretpostavljam da su zbog toga uvjeti prilično neravnopravni, zar ne?
Sada ste posegnuli prema tabu temi, u tzv. zonu sumraka. Međunarodni paraolimpijski odbor je pretprošle godine pokrenuo inicijativu za preuređene naših kategorizacija. Uvjeti su nedvojbeno nepošteni jer primjerice u finalu paraolimpijskih igara, u moji kategoriji nastupaju i sportaši bez čitavog uda zajedno sa onima bez dijela uda, što nije pošteno prema sportašima sa većim stupnjem oštećenja. Ali s tim sam se već odavno pomirio.
Pomirili? Zašto? U bazen skočite zato da pobijedite, zar ne?
Činjenica je da i prije početka važnog natjecanja možemo prilično precizno špekulirati o pobjedniku. Netko tko je bez malog dijela ruke u velikoj je prednosti u odnosu na nekoga bez cijele noge. No nakon POI 2016. u Rio de Janeiru se zaista više ne opterećujem tim problemom. Pravila i kategorije nisam ja izmislio, no poštujem ih i ne opterećujem se. Pronalazim svoju motivaciju u svakom treningu i natjecanju.
Na natjecanju sam uglavnom zbog sebe i svojih rezultata. Natječem se sa štopericom, a ne s ostalim natjecateljima. I od mene nikada nećete čuti da idem na Paraolimpijske igre po medalju. Moj cilj je svaki novi osobni rekord, plasman na natjecanje, a zatim plasman u finale (a ako su ti rezultati dovoljno dobri za osvajanje medalje - tim bolje ). Imam ostvarenu normu za Paraolimpijske igre u Tokiju, meni je kao sportašu to veliko postignuće!
Vaš moto je »Moraš probati«. Jeste li isprobali sve u plivanju? Koju disciplinu najviše, a koju najmanje volite?
Već godinama sam »leptir«, bez sumnje mi ova disciplina najviše odgovara. Ne volim prsnu tehniku. U njoj sam diskvalificiran davne 2007. godine i tada mi se zamjerila. Izazov mi je i da budem što bolji u disciplini »leptir«.
Slogan kampanje paraolimpijskog odbora je i »uvijek vjerni«. Osjećate li da to važi za sportsku javnost u Hrvatskoj?
Teško pitanje. Nadam se da je će sve više i više ljudi tako živjeti! Hrvati vole reći da su »uvijek vjerni« svojim sportašima pa da sam nogometaš, bez sumnje bih to potvrdio. Znate kako je kod nas 😊 prvo nogomet pa onda sve ostalo.
Vaša partnerica Anđela osvojila je paraolimpijsku medalju na OI Rio 2016. u stolnom tenisu. Da li je ponekad pogledati i mislite, kako bi bilo lijepo da bi joj društvo pravila Vaša medalja iz Tokija 2021., iako ste rekli da je za Vas pod ovim uvjetima nedostižna?
Ne, stvarno ne. O tome ne razmišljam. Anđela i ja smo jako skromni i jednostavni po tom pitanju. Njena medalja uopće nije u našoj kući, nemamo nekakve vitrine gdje izlažemo naše pokale ili medalje. Mislim da su medalje spremljene u kutijama u ormaru, ali nisam siguran, trebao bih provjeriti (kroz smijeh, op.a.).
Kakva je bila Vaša reakcija kada ste saznali da ove godine nećete dočekati Vaš četvrti nastup na paraolimpijskim igrama?
U slučajevima nepredviđenih okolnosti, kakva je ova pandemija, mislim da je najbolje da se što prije pomirimo sa novonastalom situacijom – u ovom slučaju sa odgađanjem igara. Kad je objavljeno da će igre biti 2021. godine u Tokiju, bio sam na telefonu s prijateljem iz Italije, mojim dugogodišnjim rivalom iz bazena. Rekao sam mu da već tri tjedna nisam bio u bazenu, a on još tjedan više.
Bez treninga smo u takvoj situaciji mogli zadržati formu još tjedan ili dva, a nakon toga nastup na paraolimpijskim igrama više ne bi imao smisla. Bez kvalitetnog treninga u vodi, nemoguće je odraditi dobar nastup niti vrednovati rezultate. Zašto ići u Tokio ove godine, ako nitko nije dobro pripremljen? Zašto ići tamo ako će tribine biti prazne? Ukratko, odgađanje za jednu godinu je jedino što je imalo smisla.
S druge strane, igre sigurno najveći cilj u karijeri i četiri godine se pripremamo samo za te igre. Trenutno, teško je reći kako ćemo biti spremni za godinu dana. Pripreme smo rasporedili na četiri, a ne na pet godina (kroz smijeh, op.a.). Za sada nam ne preostaje ništa drugo, nego da treniramo doma u samoizolaciji i čekamo skok u bazen. Ja imam sreću da sada živim u kući s dvorištem u kojem mogu trenirati, ali mnogo je teže onim sportašima koji žive u stanovima.
U Tokiju 2021. bit ćete u četvrtom desetljeću, ako smijem biti malo drzak... Koliko dugo može trajati karijera vrhunskog sportaša invalida?
Karijera ovisi od vrste sporta. Dobar primjer je atletičarka Milka Milinković, nažalost pokojna, koja je deset puta nastupila na paraolimpijskim igrama i tako pomicala granice. Ona je Legenda! Također moj plivački kolega iz Dubrovnika, Mihovil Španja, je do vrhunskih rezultata i paraolimpijskih medalja došao u razmaku od osam godina. Osvajao je medalje i u Ateni 2004. i u Londonu 2012. Ali ipak je činjenica da plivač nakon 30. godine teže drži korak s najboljima.
Vaš moto je »You have to try it« (moraš probati), a slogan Toyote »Start your impossible« (započni svoje nemoguće). Možete li reći da ste Vi sinonim za »You have to try your impossible« (probaj svoje nemoguće)?
Zanimljivo je da sam nedavno završio promotivni video, u kojem sam također rekao da je moje putovanje u nemoguće počelo u dobi od sedam godina pored bazenu u Dubravi. Tijekom godina, za mene je sve manje izazova postajalo nemogućima.
Naravno, moramo respektirati fizičke prepreke, jer ako si bez noge - ne možeš podizati teške predmete i slično. Ali činjenica je da fizička ograničenja nisu prepreka. Mnoge osobe, rođene sa svim udovima i naizgled savršeno zdrave, u svojim glavama imaju mnogo ograničenja pa je pred njima više prepreka u ostvarenju izazova. Njima je mnogo više toga nemoguće - nego meni.
S partnericom Anđelom ste također i ambasador u projektu 'naše pravo na sport', kroz koji djeci nastojite približiti sport invalida. Kakve su reakcije djece?
Djeca su vrlo različita. I vrlo zanimljiva. Uživam što mogu s njima podijeliti svoja iskustva i poglede na invalidnost, sport i slično. Postoje djeca koja misle da sam pravi terminator s robotskom nogom iz filma, a ima i onih koji me se malo plaše. Koja ne znaju kako reagirati kada vide protezu ili mene bez noge.
Vidim veći problem kod roditelja. Često se dogodi da odrasli djetetu kažu »budi tiho, ne smiješ ga to pitati« . To je doista nepotrebno. Neka dijete pita što god ga zanima, zašto ne?! Najčešće me pitaju o svakodnevnim stvarima, kako vozim automobil, kako ustanem iz kreveta i slično…i često su iznenađeni kada ustanove da skoro sve mogu uraditi isto kao i oni.
Kad ste baš spomenuli automobil... Toyota je vaš partner preko Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Kako to funkcionira?
Super! Sada vozim Corollu hybrid koja je prilagođena dodatnom papučicom gasa, posebno za moj stupanj invaliditeta. Bio sam uključen u proces odabira prilagodbe automobila, što je odlično. Općenito, mislim da je Toyota jedno od najnaprednijih poduzeća u svijetu po pitanju osviještenosti o invalidima. Mogu im samo čestitati za sve projekte koje provode, te zahvaliti što me uključuju u puno projekata i doista uživam u našoj suradnji…samo tako naprijed!